Četiri desetljeća vjernosti Zagrebačkim cestama
(Objavljeno 8. ožujka 2021.)
Anđa Zirdum, voditeljica Materijalnog knjigovodstva, u ovoj godini obilježava 42 godine rada u Zagrebačkim cestama. Obilježili su ih razni trenuci, no vođena načelom: Znanje ti ne može uzeti nitko, a dobrog radnika svatko treba – prebrodila je i najteže izazove.
S Anđom Zirdum, voditeljicom Materijalnog knjigovodstva u podružnici Zagrebačke ceste, razgovarali smo u njezinu uredu, na Donjim Sveticama. Ured ima pomalo starinski štih – drvene police s registratorima među koje se ugnijezdila Anđina fotografija s kolegama iz mladosti, trakaste zavjese na prozorima, radni stol koji je izblijedio od godina korištenja i novo računalo. No, kako se na kraju pokazalo, to su samo manje važni detalji, jer vedrina kojom Anđa zrači zarazila nas je odmah s vrata, dok je radna etika za isticanje kao primjer.
- Anđa je naš dobri duh – dobacuje nam Gordana Krajina, Anđina šefica.
Anđa je vjerna Cestama više od četiri desetljeća. Sa 61. godinom života i s gotovo 42 godine radnog staža planira zasluženu mirovinu. Suprug je također zaradio mirovinu u Zagrebačkim cestama, gdje su se i upoznali.
Njezin radni opus obiluje bogatim iskustvom. Ima tu svega – od prekrasnih trenutaka ispunjenih ponosom, izvrsnom radnom atmosferom i kolegama, do onih manje lijepih. Ovo je Anđina priča.
- U tadašnju Cestogradnju došla sam 14. studenoga 1979. godine putem natječaja kao pripravnik. Uredi su bili u Lenjingradskoj kod Doma sportova. Nakon tri godine tadašnja šefica je, od nas 14 u uredu, predložila mene da preuzmem vođenje materijalnog knjigovodstva od voditeljice koja se spremala u mirovinu. I nitko se nije bunio – nadodaje s ponosom.Nakon toga uredi su preseljeni u Rapsku, gdje je do 90-ih bila voditeljica materijalnog knjigovodstva.
- Anđa je naš dobri duh – dobacuje nam Gordana Krajina, Anđina šefica.
Anđa je vjerna Cestama više od četiri desetljeća. Sa 61. godinom života i s gotovo 42 godine radnog staža planira zasluženu mirovinu. Suprug je također zaradio mirovinu u Zagrebačkim cestama, gdje su se i upoznali.
Njezin radni opus obiluje bogatim iskustvom. Ima tu svega – od prekrasnih trenutaka ispunjenih ponosom, izvrsnom radnom atmosferom i kolegama, do onih manje lijepih. Ovo je Anđina priča.
- U tadašnju Cestogradnju došla sam 14. studenoga 1979. godine putem natječaja kao pripravnik. Uredi su bili u Lenjingradskoj kod Doma sportova. Nakon tri godine tadašnja šefica je, od nas 14 u uredu, predložila mene da preuzmem vođenje materijalnog knjigovodstva od voditeljice koja se spremala u mirovinu. I nitko se nije bunio – nadodaje s ponosom.Nakon toga uredi su preseljeni u Rapsku, gdje je do 90-ih bila voditeljica materijalnog knjigovodstva.
Izazovne devedesete
Uz te ratne devedesete vežu je podvojeni osjećaji. Uz radost majčinstva istodobno je iskusila i strah od otkaza. Naime, tijekom porodiljnog dopusta dobila je vijest od kolegica da je na listi za otkaz. Vratila se 1992. u studenome ...
- ... nisam dobila otkaz, no prebacili su me u Signalizaciju da režem foliju kao građevinski radnik specijalizant, naravno za manju plaću. Završila sam srednju ekonomsku školu i četiri godine učila knjigovodstvo. No izdržala sam. Po prirodi sam optimista, te me vodila misao da poslije kiše mora doći sunce.
Tri godine kasnije premještena je u skladište na Žitnjaku. Trebao je netko srediti knjigovodstvo koje je, kaže, bilo u rasulu. Na Žitnjaku je i tada bila glavna baza Zimske službe, no niti sjena ove današnje.
- Kada se sjetim tadašnje Zimske službe ... Snijeg pada tri dana i tri noći, imali smo samo dvije baze, a u našoj na Žitnjaku bila su 2 telefona koja su neprestano zvonila. Bilo je zanimljivih poziva, čak su nas zvali da im izvučemo konje koji su zapeli na Sljemenu – govori nam sa smiješkom. Kaže da nije bilo sustava za dojavu kao danas, već se ekipe obilazile mostove i provjeravale stanje kolnika. Po radnike su vozači dolazili doma, jer, kaže, tada nisu svi imali telefone. Jedino su vozači imali motorole i bili su povezani radio vezom.
No s godinama su se promijenili uvjeti i standardi. Zimsku službu danas čine 292 ekipe raspoređene u 17 mjesta pripravnosti. Građani su naučili na neku sasvim drugu uslugu tako da su, kako kaže Anđa, često razmaženi. Ne smije pasti pahulja na asfalt, odmah zovu. A održavanje prometnica u zimskim uvjetima košta 40 do 50 milijuna kuna. Sve su to novci koji na kraju odu u kanalizaciju, napominje te nastavlja svoju priču.
Nakon četiri godine na Žitnjaku, vratila se je na Sveticama i ostala. Anđa danas svakodnevno prati 58 skladišta s 13 500 aktivnih stavki te više od 50 milijuna kuna vrijednosti. To su skladišta na četiri nadcestarije, radnoj jedinici Signalizacija i semafori, Asfaltnoj bazi Rakitje, radnim jedinicama Ugradnja asfalta i Recikliranje građevinskog otpada. I za sve to prati analitiku.
- U pet minuta izlista što vam treba – napominje Ana Kasal, Anđina kolegica u uredu. Za Anđu kaže da je najbolja moguća osoba iz struke uz koju može biti i od koje je mogla učiti tijekom šest godina, koliko rade zajedno. Cijeni ju i osobno i poslovno. Brižna je poput mame – govori sa smiješkom.
- Napravila sam bazu s bitnim podacima za sve koji ostaju ili će doći. Točno se zna kada je koja licenca izdana ili ističe, kada je RGO počeo s radom ... Kada dođe revizija postavljaju svakakva pitanja, a mi imamo odgovore i to uredno posložene u bazi podataka.
Na kraju razgovora, ističe:
- Uvijek mi je bilo bitno da radim savjesno, jer ovo je naša firma, u kojoj zarađujem svoju plaću. Ponašam se u njoj kao da sam u svojoj kući. Da vidim grešku nema šanse da ju ne bih ispravila, bez obzira tko ju je napravio ili ugasila svjetlo koje nepotrebno gori ili zatvorila vodu koja curi.
Kroz život ju je vodilo načelo: Znanje ti ne može uzeti nitko, a dobrog radnika svatko treba. I to se na kraju pokazalo jedinom ispravnom kombinacijom za uspjeh, ali i osobno zadovoljstvo.
Sada, na kraju radnog vijeka ima poruku za mlađe koji ostaju ili će tek doći - Neka uče i neka poslušaju starije kolege. I dok su tu neka vole svoj posao i svoju tvrtku, jer tako šalju pozitivnu sliku i o svojoj kolegama i o sebi samima.
- ... nisam dobila otkaz, no prebacili su me u Signalizaciju da režem foliju kao građevinski radnik specijalizant, naravno za manju plaću. Završila sam srednju ekonomsku školu i četiri godine učila knjigovodstvo. No izdržala sam. Po prirodi sam optimista, te me vodila misao da poslije kiše mora doći sunce.
Tri godine kasnije premještena je u skladište na Žitnjaku. Trebao je netko srediti knjigovodstvo koje je, kaže, bilo u rasulu. Na Žitnjaku je i tada bila glavna baza Zimske službe, no niti sjena ove današnje.
- Kada se sjetim tadašnje Zimske službe ... Snijeg pada tri dana i tri noći, imali smo samo dvije baze, a u našoj na Žitnjaku bila su 2 telefona koja su neprestano zvonila. Bilo je zanimljivih poziva, čak su nas zvali da im izvučemo konje koji su zapeli na Sljemenu – govori nam sa smiješkom. Kaže da nije bilo sustava za dojavu kao danas, već se ekipe obilazile mostove i provjeravale stanje kolnika. Po radnike su vozači dolazili doma, jer, kaže, tada nisu svi imali telefone. Jedino su vozači imali motorole i bili su povezani radio vezom.
No s godinama su se promijenili uvjeti i standardi. Zimsku službu danas čine 292 ekipe raspoređene u 17 mjesta pripravnosti. Građani su naučili na neku sasvim drugu uslugu tako da su, kako kaže Anđa, često razmaženi. Ne smije pasti pahulja na asfalt, odmah zovu. A održavanje prometnica u zimskim uvjetima košta 40 do 50 milijuna kuna. Sve su to novci koji na kraju odu u kanalizaciju, napominje te nastavlja svoju priču.
Nakon četiri godine na Žitnjaku, vratila se je na Sveticama i ostala. Anđa danas svakodnevno prati 58 skladišta s 13 500 aktivnih stavki te više od 50 milijuna kuna vrijednosti. To su skladišta na četiri nadcestarije, radnoj jedinici Signalizacija i semafori, Asfaltnoj bazi Rakitje, radnim jedinicama Ugradnja asfalta i Recikliranje građevinskog otpada. I za sve to prati analitiku.
- U pet minuta izlista što vam treba – napominje Ana Kasal, Anđina kolegica u uredu. Za Anđu kaže da je najbolja moguća osoba iz struke uz koju može biti i od koje je mogla učiti tijekom šest godina, koliko rade zajedno. Cijeni ju i osobno i poslovno. Brižna je poput mame – govori sa smiješkom.
- Napravila sam bazu s bitnim podacima za sve koji ostaju ili će doći. Točno se zna kada je koja licenca izdana ili ističe, kada je RGO počeo s radom ... Kada dođe revizija postavljaju svakakva pitanja, a mi imamo odgovore i to uredno posložene u bazi podataka.
Na kraju razgovora, ističe:
- Uvijek mi je bilo bitno da radim savjesno, jer ovo je naša firma, u kojoj zarađujem svoju plaću. Ponašam se u njoj kao da sam u svojoj kući. Da vidim grešku nema šanse da ju ne bih ispravila, bez obzira tko ju je napravio ili ugasila svjetlo koje nepotrebno gori ili zatvorila vodu koja curi.
Kroz život ju je vodilo načelo: Znanje ti ne može uzeti nitko, a dobrog radnika svatko treba. I to se na kraju pokazalo jedinom ispravnom kombinacijom za uspjeh, ali i osobno zadovoljstvo.
Sada, na kraju radnog vijeka ima poruku za mlađe koji ostaju ili će tek doći - Neka uče i neka poslušaju starije kolege. I dok su tu neka vole svoj posao i svoju tvrtku, jer tako šalju pozitivnu sliku i o svojoj kolegama i o sebi samima.