Obilježena 120. obljetnica uspinjače

Puce i dečki u prigorskim narodnim nošnjama, starozagrebačke popevke, Portugizec i pečeni kesteni ponovno su danas u Tomićevu i podno kule Lotrščak udahnuli štih negdašnjeg starog Zagreba. Bila je to prigodna proslava 120. godina zagrebačke uspinjače koju je točno u podne, nakon pucnja gričkog topa, najavio Puhaći orkestar ZET-a izvedbom jedne od najljepših pjesama o Zagrebu - Tebi grade moj.

Prvorazredna turistička atrakcija
Prigodan program, koji je Zagrebački električni tramvaj organizirao u povodu ove vrijedne obljetnice, privukao je u Tomićevu mnoge naše sugrađane. Događanje uz donju postaju uspinjače obilježio je nastup Zagrebačkih mažoretkinja uz pratnju ZET-ovih puhača te Portugizac vinara Zagrebačke županije. Međutim, gužve je bilo i podno kule Lotrščak gdje je KUD Valentinovo iz Dubrave za posjetitelje priredio splet hrvatskih narodnih pjesama i plesova.

Zorja je zorja, Kriči kriči tiček i ostale pjesme iz hrvatske narodne glazbene riznice te živopisne narodne nošnje članica i članova KUD-a izuzetno su se dojmile stranih turista, za koje je prigodna proslava 120. obljetnice uspinjače bila prvorazredna atrakcija.

Prigodni program razveselio je i naše sugrađane. Gospođa Mihaela, inače Trešnjevčanka, godinama se nije vozila uspinjačom. Na ponovni posjet ponukala ju je najavljena proslava. Gornjeg grada sjeća se još iz školskih dana kada se redovito vozila uspinjačom na nastavu u gornjogradsku gimnaziju. Primjećuje da je danas sve, pa i naša uspinjača, sređenije i ljepše. A i ZET-ovi vozari su ljubazni kao i uvijek. Nikada nije imala nikakvih prigovora jer svi su za pet, kaže gđa Mihaela te primjećuje:

- Trebalo bi biti više ovakvih događanja. Treba poštovati to što imamo i na tome raditi jer to je naša baština. Mislim da se ustvari ne odnosimo prema njoj onak` kak` bi trebali.

Da ljubav prema svome gradu treba njegovati od "malih" nogu potvrđuje i gđa Vlasta. Ona se često vozi uspinjačom jer tom rutom redovito šeće s unukom Lukom. On je uspinjačom oduševljen i jako mu je lijepa.

- Ako je u šetnju uključen vlakić onda je dosta i jedna vožnja uspinjačom, ali ako se odmah idemo šetati na Gornji grad, onda se uspinjačom moramo vozati još jedanput, kaže Vlasta.

Njeni prijatelji Ljubinka i Srećko često do uspinjače povedu svoje goste. Kažu da se svi odreda vole voziti njome jer nigdje na svijetu ne može se vidjeti takav prizor uspinjače i u pozadini kula Lotršćak.

A kak` je sve počelo?
Prema riječima našeg poznatog Zagrepčanca Branimira Špoljarića, koji je također prisustvovao obilježavanju ove vrijedne obljetnice, uspinjača je počela s prometom godinu dana prije zagrebačkog konjskog tramvaja. Uspinjača je također i prvo gradsko prometalo od Donjeg grada na Gornji grad. Imamo ju zahvaljujući osječkom poduzetniku gospodinu Kleinu, koji je htio napraviti uspinjaču u Zagrebu i to na parni pogon. U tu je svrhu unajmio nekoliko mladića koji su brojali koliko ljudi prolazi kroz Dugu ulicu, a koliko Mesničkom te je ustanovio da se najviše ljudi uspinje po stubama na Gornji grad kroz Bregovitu ulicu, kako se nekad zvala Tomićeva. Stoga je odlučio sagraditi tu lijepu našu uspinjaču koju su ubrzo po njenom puštanju u pogon, zbog čestih kvarova, Zagrepčani prozvali zapinjača, zaključuje priču Špolja.

I tako je dimeći iz dimnjaka, šištajući i tutnjeći prilikom svakog polaska, uz poneko zapinjanje i česte gubitke koje je donosila vlasnicima, uspinjača nekako dogurala do 12. prosinca 1928. godine kad je po ugovoru prešla u vlasništvo grada Zagreba. Nekoliko mjeseci kasnije, 14. ožujka 1929. godine predana je na administrativno upravljanje Gradskoj štedionici, a sve prometne, tehničke i financijske poslove preuzeo je Zagrebački električni tramvaj (koji je isto tako bio "pod kapom" Gradske štedionice).

Nakon velikog kvara i dotrajalosti parnog postrojenja, uspinjača je u ožujku 1934. g. postala električnom. Više nije bilo čestih kvarova i zastoja, utišala se, a i vožnja je postala ugodnijom.

Ostvarujući šezdesetih godina prošlog stoljeća prosječno 55.000 vožnji na godinu, uspinjača je još jednom zaslužila dulji odmor i temeljitu obnovu. Obustavila je rad 21. prosinca 1969. kada je zbog dotrajalosti postrojenja i derutnosti zgrada obiju postaja, odlučeno da se ništa od toga više ne popravlja, zakrpava, djelomično zamjenjuje novim – nego da se sagradi nova uspinjača! A za to je trebalo novca, koje ZET sam nije imao, a ni Grad ni banka nisu u tom trenutku bili spremni ulagati u obnovu uspinjače. Stoga se na njeno ponovno puštanje u pogon čekalo četiri i pol godine. Nakon najduljeg mirovanja u svojoj povijesti, obnovljena i uljepšana svečano je puštena u promet 26. srpnja 1974. godine.

Sljedećih nekoliko desetljeća, odnosno do 2004. godine kada je na uspinjaču ugrađena hidraulična podizna platforma da se olakša pristup osobama s invaliditetom, nije bilo većih ulaganja u uspinjaču. Temeljito je obnovljena 2005. godine, uoči 115. obljetnice, kada je osuvremenjen i upravljački pogon.

Uspinjača danas – to je uhodani, besprijekorno održavani prometni pogon, automatizirano upravljanje, višestruki sigurnosni sustav, svakodnevna provjera uređaja, primjerna čistoća, srdačno dobar dan pri dolasku kabine na postaju, dvanaest zaposlenih u dvije smjene – i sjećanje na mnoge radnike prošlih naraštaja, koji su više od stoljeća opsluživali uspinjaču, trudeći se da Zagrepčani i gosti grada budu zadovoljni vožnjom.

A zahvaljujući mnogim posjetiteljima priča o uspinjači, jednom od najljepših zagrebačkih spomenika kulture, odavno je prešla granice našega grada. Kroz njihove priče i sjećanja ona živi svoj život stare dame, a na starim i novim snimcima diljem svijete postoji i traje za sva vremena.

foto galerija