119. obljetnica zagrebačke uspinjače

Jedan od zaštitnih simbola Zagreba, uspinjača za Gornji grad ili stara dama kako ju Zagrepčani s poštovanjem zovu, sutra navršava 119 godina postojanja. Uz to što je najstarije sredstvo organiziranoga javnog gradskog prijevoza u Zagrebu, uspinjača je, u usporedbi s ostalim žičanim željeznicama, koje su namijenjene javnom prometu, s prugom dugom 66 metara najkraća je na svijetu. Iako malo sudjeluje u ukupnome javnome gradskom prijevozu, uspinjača u sklopu svoje dimenzioniranosti (dva vagona) i prostornog smještaja obavlja znatnu prometnu uslugu. U prosjeku kabine na godinu prijeđu oko 4000 km uz prometni učinak od oko 118.000 mjesto-kilometara i prevezu oko 675.000 putnika (podaci za 2008.). U više od jednog stoljeća vožnje nije bilo nijedne nesreće, nijednog stradalog putnika i zato uvjerljivo nosi naslov najsigurnijeg, ne samo u nas, nego i mnogo šire. Budući da je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju, a i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture.

No kako je sve to počelo i kome možemo zahvaliti da je naš grad jedan od rijetkih u svijetu koji se može pohvaliti uspinjačom. koja poput malog vremeplova romantično povezuje najuže gradsko središte i Gornji grad, povijesnu jezgru Zagreba.

Zamisao o gradnji uspinjače rodila se 1888. godine, kad je D.W. Klein zapisivao prolaznike na najstrmijem i najkraćem putu koji je spajao dva dijela i dva života istoga grada. Zaključeno je kako bi se starosjediocima i namjernicima uvelike pomoglo uvođenjem uspinjače. Već 1888. godine podnio je Gradskom poglavarstvu zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, odmah je dobio i već sljedeće godine započeo gradnju uspinjače.

Kao dan službenog početka radova na gradnji parne uspinjače bilježi se 6. svibnja 1889. Uspinjača je u promet puštena 8. listopada 1890. omogućivši brzu vezu između sve većega, narastajućega Donjega grada i staroga, gornjeg dijela Zagreba, koji je u to doba bio središte političkoga, administrativnoga i duhovnog života. Kabine uspinjače imale su odjeljke prvog i drugog razreda, a cijena vožnje u jednom smjeru u prvome razredu bila je tri, a u drugom dva novčića. Poduzetnik Klein zadržao je vlasništvo uspinjače samo dvije godine. Više nije mogao, jer uspinjača se često kvarila zbog čega je dobila naziv zapinjača.

Dimeći iz dimnjaka, šištajući i tutnjeći prilikom svakog polaska, uz poneko zapinjanje i česte gubitke koje je donosila vlasnicima, uspinjača je nekako dogurala do dana kad je po ugovoru 12. prosinca 1928. godine prešla u vlasništvo grada Zagreba. Dioničarska glavnica u cijelosti je izgubljena, te uslijed toga dioničari na račun svojih dionica ne dobivaju ništa.« Time je društvo likvidirano.

ZET preuzima 1929. g.

Prva, ujedno i najznačajnija odluka o budućnosti uspinjače uslijedila je 14. ožujka 1929. godine. Toga je dana uspinjača, koja i nadalje ostaje u vlasništvu grada, predana na administrativno upravljanje Gradskoj štedionici, a sve prometne, tehničke i financijske poslove preuzeo je Zagrebački električni tramvaj (koji je isto tako bio »pod kapom« Gradske štedionice). Ubrzo je počelo pomlađivanje četrdeset godina starog prometala. ZET-ovi su radnici najprije zamijenili tračnice. Umjesto na drvene pragove, pričvrstili su ih na nove željezne nosače, ubetonirane u postojeće zidano podnožje. Stari su vagoni zamijenjeni novima, sa širim prozorima na pročelju i bez odjeljaka prvoga i drugog razreda. Uklanjanjem unutarnjih pregrada kabine su dobile jedinstven prostor, s više zraka i svjetla, u kojemu su putnici bili komotniji, a ujedno su, u slučaju duljeg zastoja, mogli lakše izaći iz vagona na pomoćne stube.

Nakon velikog kvara i dotrajalosti parnog postrojenja, uspinjača je u ožujku 1934. g. postala električnom. Više nije bilo čestih kvarova i zastoja, utišala se, a i vožnja je postala ugodnijom. Sljedećih nekoliko desetljeća, odnosno do 21. prosinca 1969., uspinjača je radila bez većih prekida. Tada je uslijedila višegodišnja stanke tijekom koje su stare stanične zgrade, gornja i donja, srušene do temelja i nanovo sagrađene – oblikom i izgledom jednake starima, čime je očuvana izvorna arhitektura toga zakonski zaštićenog spomenika tehničke kulture. Od stare je uspinjače ostao samo zidani vijadukt. Građen iz opeke još potkraj 19. stoljeća, pokazao se dovoljno jakim i izdržljivim da podnese daljnji promet. Nakon vožnje s pokusnim opterećenjem (kojom je prilikom u kabine utovareno oko tri tone pijeska u vrećama), uspinjača je – poslije četiri i pol godine mirovanja, najduljeg u svojoj povijesti – obnovljena i uljepšana, svečano puštena u promet 26. srpnja 1974. Putnici su odmah zapazili: vožnja je ugodnija, bez nekadašnjih vibracija i naglih promjena brzine. Do 2004. godine kada je na uspinjaču ugrađena hidraulična podizna platforma da se olakša pristup osobama s invaliditetom, nije bilo većih ulaganja u uspinjaču. Temeljito je obnovljena 2005. godine, uoči 115. obljetnice, kada je osuvremenjen i upravljački pogon.

Uspinjača danas – to je uhodani, besprijekorno održavani prometni pogon, automatizirano upravljanje, višestruki sigurnosni sustav, svakodnevna provjera uređaja, primjerna čistoća, srdačno dobar dan pri dolasku kabine na postaju, deset zaposlenih u dvije smjene – i sjećanje na mnoge radnike prošlih naraštaja, koji su više od stoljeća opsluživali uspinjaču, trudeći se da Zagrepčani i gosti grada budu zadovoljni vožnjom.

(U priči o uspinjači korišten je i tekst brošure "115 joj je godina tek!", autora Rudija Aljinovića)

Podružnica Zagrebački električni tramvaj